Maja Gjerek

Molite se za pjesnikinje

mojim sestrama, a osobito Ani

Molite se za pjesnikinje
Jer svaka od njih ima samo jedno srce
I ružu, čije suze su pjesme.
Kad peru rublje, one vide lišće
Bezbojno, i jesen, blizinu šume i vode
I zvukom vlastitih riječi uspavljuju
U naručju dijete, pjevušeći mu na uho
Najljepše sonete i ode.

Molite se za pjesnikinje,
One često gube putokaze,
Zanesene stazama nekog stiha,
Prevrću vaze s cvijećem, kasne na igrokaze
Svakodnevnog života, a pisanje je
Umjetnost i glasna, i tiha,
I ponekad je potrebna vječnost
Do srodne, lijepe riječi,
Dok ne procvjeta ljepota.

Molite se za pjesnikinje,

Jer u njihovim snovima podižu se papirne piramide
I gasnu carstva prije jutra,
A ljudska je nježnost jedino što liječi,
Potreba da se s drugim podijele sanjana bogatstva
I prestvarne brige, i prekorači onaj prag
Koji svatko mora prijeći, pisao pjesme ili ne,
Onaj samotni trenutak između danas i sutra,
Kad samo anđeli šušte stranicama knjige
Kao da su osušene latice Poezije.
Zato molite se za pjesnikinje
Da njihova krila od papira
Što stvarnije, što prije, što mirnije i nježnije
Dotaknu oblake
Kao da su ptice njihove majke,
A otac Bog koji se smije.

Tomislav Kovačević

Ani Horvat uz Kutiju za suncokrete

Ovu knjigu treba najprije otvoriti
knjigu zatim treba pročitati
ovu knjigu treba naučiti napamet
slovo po slovo riječ po riječ
pjesmu po pjesmu
doslovno

Treba zatim zamoliti ukućane
besposlene prolaznike
tragove u pijesku
poljubac i val na pučini
da nas preslušaju
slovo po slovo riječ po riječ
pjesmu po pjesmu
doslovno

Moglo bi se naime dogoditi
da smo nepažnjom neko slovo
riječ neku ili čitavu pjesmu
izostavili

To bi zaista bila neoprostiva greška!

Nada Popov

Sestri po reči i u krvi

pesnikinji  Ani Horvat

Kojoj više
krv svitaca
karpatskih nomada
na pore
stihove isteruje
kojoj duži
bič očiju
seče vekove
u kriške
vojvođanskih dinja

za osvetu

što su nam
odvojili
pse i kolevke
pa nas smestili
u dno odbeglog mora
i vrh Griča
sasvim zanemarujući
miris vatri
što nas
na dohvat Karpata
sastavi

Šta je to htela moja Ana

1.
Od koga je i kome
jurila moja Ana
s malo zagrebačke magle
u kosi
s pesmama u čijem
dvostrukom snu
ovdašnji pesnik
ima jednu sobu
i pregršt obećanja
u dosta ispražnjenom oku

šta je to htela
zaboravljeno od aprila
u Kikindi
u plavoj glini
u muzeju u mom stanu
kad je promenila ime
i putokaze
pa uletela u tromu
banatsku jesen
u moje dileme
nasmešena i željna
nečega od čega

pesme
žena
bes
bič u očima
i dani koje treba
dok su ovakvi
brzo potrošiti

2.
Koga je ovde ljubila
moja Ana
delom svog lika
vratom grofice
dok se podavala očima
čoveku s kaputom
preko ramena
sanjaru
sviklom da obećava
a da ga nema

u čije ruke i horoskope
nije mogla
dok se ne dogodi
kao reč u pesmi
vreme
mesto
i značenje
naći

3.
Glasno se i razuzdano
smejala moja Ana
kao da prkosi ili izaziva

a poštovala je
moje kratke pesme
bez naslova
oči osudjenog ovna
moje ručkove na brzinu
i one koji su zaneti odlazili
da se ponovo vrate
i kao tragači otkriju
šta im to
svojim promuklim očima
plavo došaptava

4.
Šta je to mislila
čudna i izmišljena
moja Ana
paleći sveću u Idjoškoj crkvi
nezadovoljna bradom popa
i brojem podanika
dok su je

gospotsvenu
doticale ruke i pogledi
s oltara
zašta se
to molila
delom svog pravoslavnog
izdavajući opet
bez posledica

5.
Govorila mi u noćima
kad svi odu
moja Ana
kako je zbog mene
i ovog neba tu
a zapravo bi trebala
negde drugde biti
kako će opet na leto
na par dana
ako može

da sam uvrnuta
da sam suncokret
da previše pričam
da sam joj slična
da me baš ovakvu voli
a da se ipak moram menjati
jer druga će vremena

okretala je glavu i spavala
sa zaustavljenom reči
da dočeka jutro

6.
Mnogo je htela
za par jesenjih dana
moja Ana

seckala je i slagala moje ljubavi
od pre
zbog onih što dolaze
pripremala me za starost
učeći da se smejem
isprosila mi muža
za neki drugi život

7.
Valjda je našla nešto
kad je otišla
moja Ana
u predvečerje
kao tuga

miris na jastuku
i zaboravljeni češalj
trome
zaostale reči
parče praznine
moj pocepani osmeh

sve
začudjeno
pomalo

kome se u dlan
nenadano zabola
i šta je to htela
moja Ana

Stjepan Šmit

Izabranice*

Ležiš mirno,
na mom jastuku,
tik do moje glave.
Već dugo švrljam kroz tvoj život
(oprosti, takvi smo ti mi pjesnici).
Draga mi je tvoja nesputanost.
Toplina čežnji,
budi u meni osjećaje ljubavi,
i već te na neki način volim,
ili želim, ili oboje.
Da, od svih haljina,
zaista je najljepša ona
od tvoje kože…
ljubim te tako tiho i
baš neću uplašiti tvoj strah…
volio bih da sam
listić grmove grančice…
Volim te,
ma da te nikad vidio nisam.
Ima samo jedan razlog, tisućljetni:
Ti si žena, a voliš baš onako,
kako sam samo sanjati mogao.
Danas je nedjelja,
dan se lomi oko podneva,
još uvijek u pidžami ležim opušten,
čitajući Izabranice, uživam.
Hvala ti na biserima ljepote,
brušenima u ljubavi.
Danas sam te na tren
ukrao za sebe.
Oprosti, moj muški ego,
Tvoje Izabranice i ja,
mazimo se danas na mom jastuku.

* IZABRANICE je naslov knjige s izabranim pjesmama Ane Horvat iz 1998. godine

Darko Beljan

Večer poezije Ane Horvat

Draga gospodo
i još draže dame,
najbolje će biti da odmah
razjasnimo neke stvari.

Ako ste večeras ovdje došli
radi poezije Ane Horvat,
moram vas razočarati,
na krivom ste mjestu.
Ovdje nećete naći ništa drugo
nego samo riječi.
Vrapce koji se žustro nadglasavaju.
Pingvine koji teturanjem ponizuju kljun.

Stoga, ako vas doista zanima
poezija Ane Horvat,
vratite se na ulice, trgove i parkove
kojima ste prošli.
Njezina poezija u ovom trenutku
djeci veselo maše repom,
mokri uz neko stablo
i laje na bicikliste.
Njezina vas je poezija nježno
onjušila u prolazu.
Očešala se o vaš korak.
Vlažnim pogledom polizala srce.
I još i sad čuva kuću
u kojoj odavno ne živite.

Uostalom, čemu večer poezije?
U svijetu u kojem pjesnici
žive psećim životom,
svaka pjesma ionako
zvuči kao lavež.

Ružica Cindori

Poslijepodnevno ćaskanje

Rasuta po svijetu, stabla šutke žive
I stihovi o njima lepršaju nam često
Iz tisuće prikrajaka oči im se dive
Al' nitko da ih združi, usadi na mjesto.
Mjauk, vauk, cvrkut, sve orkestar svoj svira
Al' ne čuje ga svatko u buci ljudske strke
No na svijetu ovom netko sluha ima
Što prirodu njedri usred ljudske zbrke.
Sakupljačica jedna obgrljuje svo granje
Osluškuje šape i krznom štit svoj čini
Za "napredak" ne mari, već zaranja u stanje.
U stanje, u vječnost, u sve što u nju stane
Pa zaplesaše sva stabla, svi repovi, sve šape
U antologijama, u baletu naše Horvat Ane.