Ana
Horvat
i
zaštita
napuštenih i izgubljenih životinjaZaštitom životinja sam se počela sustavnije baviti nakon umirovljenja 1995. godine. Najprije kao pravnica, pišući volonterski nacrt prvoga hrvatskoga Zakona o zaštiti životinja (s poznatim zoofilom i pravnim teoretičarom prof. dr. sci. Nikolom Viskovićem s Pravnog fakulteta u Splitu).
Nažalost, tekst tog zakona, iako europski napredan kao i unatoč potpisima više desetaka tisuća poštovatelja prava na život životinja bez patnji diljem Hrvatske (organizirala sam prosvjedne skupove u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku), u potpunosti je odignoriran i od predlagača zakona - Ministarstva poljoprivrede i šumarstva i od donositelja - Sabora RH.
U razdoblju pisanja nacrta zakona, jednoga jutra sam se uputila u zagrebački šinteraj (živodernicu odnosno ljepše: Veterinarsko-higijenski servis) kako bi se osobno uvjerila kako izgleda ta “briga“ zakonodavca odnosno Zagreba za napuštene pse koji su se tada, slijedom gradske Odluke o kućnim ljubimcima, ubijali sedmi dan od hvatanja tj. smještaja u mračnoj prostoriji u male, limene, mokre kaveze iz kojih im je jedini izlaz bio – u smrt.
Ono što sam ondje tog ljeta 1997.godine vidjela zauvijek mi je promijenilo život.
Zaključila sam da se ti napušteni psi – žrtve loših vlasnika koji su ih izbacili na ulicu gdje su ih šinteri pohvatali - mogu spasiti jedino brzim udomljenjem ili brzim micanjem iz kaveza šinteraja (kako bi se dobilo na vremenu za udomljavanje, liječenje i opravak od stresa i mršavosti, koćenje skotnih kuja itd.)
Udomljavanje je bilo moguće jedino uz pomoć medija. I nabavljanje sredstava za smještaj i liječenje neudomljivih, skotnih i bolesnih, te starih pasa nije bilo moguće bez medija.
Otpočetka pa sve do danas, svi hrvatski mediji dali su mi podršku Ani H, pa im i ovom prilikom, nakon jedanaest godina spašavanja pasa iz šinteraja i više od 3.300 spašenih pasa-lutalica, ponovno zahvaljujem u ime spašenih pasa i volontera udruge, uvjerena da nikad nisam izdala ni pasje, niti novinarsko povjerenje.
Jedini, privremeni, boljitak za pse iz šinteraja izboren je (teškom zoozštitarskom mukom!) u Saboru RH izglasavanjem Zakona o dobrobiti (!) životinja iz 1999. godine. Tim zakonom produžen je rok za usmrćenje pasa u šinterajima sa sedam na 30 dana.
S još desetak istomišljenika, osnovala sam DRUGU PRILIKU, udrugu za zaštitu napušenih životinja putem koje pokrećem i poznatu akciju SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA (www.drugaprilika.com) koja, iako konstantno šikanirana od šintera i Poglavarstva, posljednjiim snagama djeluje i danas. Od prvoga dana, u jednakoj mjeri u kojoj je uživala podršku medija i građana, udruga i Ana Horvat nisu imale nikada (ni moralnu, niti materijalnu) podršku nadležnih gradskih vlasti za spašavanje napuštenih pasa iz šinteraja, što i ne čudi jer je ta vlast finacirala-podržavala novcem poreznih obveznika šintere, kao što to i danas čini.
U drugome po redu Zakonu o zaštiti životinja iz 2007. godine (radi Europske unije!) ne spominju se više šinteraji (živodernice - higijenski servisi). Oni su iz normative nestali, iako u stvarnosti i dalje love i ubijaju ničije životinje po hrvatskim gradovima. U navedenom se zakonu uvodi odobrenje novog načina usmrćivanja napuštenih životinja, i to: 60 dana nakon prihvata u skloništima (azilima, prihvatilištima, utočištima) za napuštene životinje.
Što je ono mudro rekao Mahatma Gandhi? Aha!: Civilzacijski napredak jednoga naroda najbolje je uočljiv kroz odnos tog naroda prema životinjama.
Od 2009. godine novom zagrebačkom Odlukom o kućnim ljubimcima gradske vlasti iznašle su, napokon, “sretnu“, tajanstvenu - što više - bajkovitu formulu za prikrivenu likvidaciju napuštenih pasa. Od dana hvatanja ti će psi (prosječno njih 30-tak mjesečno, kolika je šinterska dinamika lova) slijedom te Odluke postati - nevidljivi. Najprije, 15 dana “smješteni“ u nepostojeće kaveze u Zoološkom vrtu (!?), a nakon toga “premiješteni“ u nepostojeći smještajni prostor stalno popunjenog Gradskog azila u Dumovcu. Matematički to, godišnje, izgleda ovako: u kaveze Gradskog skloništa u Dumovcu čiji je smještajni kapacitet 150 pasa i uvijek je popunjen, stat će još 350 pasa lutalica koje će uhvatiti zaposlenici Zoološkog vrta po ulicama Zagreba!
Volonteri DRUGE PRILIKE više neće moći-imati gdje vidjeti pse, te popisivati i fotografirati ih kako bi u medijima objavljivali apele za njihov spas udomljenjem. Napokon, nevidljive pse nitko i ne može udomiti osim, možda, pasji Bog kad duše tih jadnika putem dima spalionice leševa u Sesvetskom Kraljevcu uzlete u njegovo naručje.
Jedan dio tegobnog iskustva u spašavanju napuštenih pasa (usput, borila sam se i za spašavanje napuštenih mačaka!) opisala sam u romanu PODSUKNJA (tiskanom 2007.g.), a mnogo godina prije toga u zbirci animalističkih pjesama ZAHVALNICA ŽIVOTINJAMA (1998. g.). Sav prihod od prodaje te zbirke koja je doživjela i drugo izdanje 2001.g., namijenjen je liječnju i čuvanju neudomljenih pasa iz zagrebačkog šinteraja koje je (dok su još u šinteraju bili vidljivi!), preuzela na skrb (financiranu donacijama građana) udruga DRUGA PRILIKA.
Ubuduće će, naoko (u vidljivoj sferi!), sve biti mnogo bolje. Šinteraja i napuštenih pasa po gradu više neće biti. Ni u propisima, niti što se privremenog smještajnog prostora za uhvaćene pse-lutalice tiče! Uočljiv će biti, tu i tamo, poneki zoo-šinter u novome kombiju koji će brzo uloviti lutalicu, odmah psa usmrtiti i odvesti u smjeru kafilerije. Novac za “zaštitu“ životinja će se, i nadalje, izdvajati iz proračuna.
Na zalasku zoozaštitarske “karijere“, osobito zahvaljujem dobrim ljudima: udomiteljima pasa iz šinteraja i donatorima sredstava i hrane za one koji su iz šinteraja izmješteni u hotele za pse i veterinarske stacionare na liječenje kako u šinteraju ne bi bili ubijeni - ili još prije toga - uginuli od bolesti.
Udomite napuštene pse! Recimo, nekoga od gradskih lutalica ili od onih, još neudomljenih, preuzetih iz šinteraja čije se fotografije mogu vidjeti na web stranici moje udruge www.drugaprilika.com rubrici PSI KOJI TRAŽE DOM!
Hvala vam.
Ana Horvat
Zagreb, ožujak 2009.godine
|
Na ovoj web stranici možete pročitati i argumentirano se osvjedočiti o jedanaest godišnjem volonterskome radu Ane Horvat (akcije SPASIMO PSE IZ ŠINTERAJA) kao osnivačice i predsjednice DRUGE PRILIKE, udruge za zaštitu napuštenih životinja iz Zagreba.
| 
| ZANIMLJIVOSTI Pjesma
za šintere ne
tucite ih
oni su napuštena djeca
lutalice tužne
bez nade da će ih prigrliti
itko
osim jurećih kotača
znaju oni što znači
biti voljen od čovjeka
i
zato im udarci vaši
još bolnije na leđa padaju
ne tucite
vašoj su
vrsti
bili vjerni
vašem se rodu
radovali
za nagradu
sad su
izgubljeni
otjerani
zaboravljeni
i
tko zna kako
ubijani
ne tucite ih
pred smrt
oni su žrtve
ljubavni
hir zlih
nečija napuštena djeca
navijeke će vam
njihove krvave
duše
nad
grobovima
zavijati
|
| ZANIMLJIVOSTI Razglednica
sa Straduna taj
pas
koji leži
poput prašne
crne krpe
na suncu Straduna
u plitkome
žlijebu
za kišnicu
dok ga šetači
zaobilaze
više ne jede
i ne pije
oprašta
se
sa svijetom
izložen
u kamenoj jezgri
ljepote
još živih očiju
jedva
opazivo
pomičući repom
kad ga dotičem
ne znajući
što bih mu rekla
osim
i
ja ću
dragi
i oni
koji su te
napustili
svi ćemo
samo more
ostaje
požuri
kiša
će
|
| ZANIMLJIVOSTI Mulj
iskustva izgubljeni
pas
leži jadno
na tramvajskoj stanici
prljav
na nesreću
i ružan
nitko te
draga psino
neće spasiti
i povesti
a onoga
u
čijim si očima
bio lijep
niotkuda
nema
|
| ZANIMLJIVOSTI Molitva
za spašene pse jesu
li živi
moji spašeni
napušteni psi
koliko ih je
kako
kod kakvih
ljudi
daj Bože
da nisu gladni
da imaju
zdjelicu vode pri šapi
za
žega
za kiša
nad glavom krov
je li da nisu
vezani lancima
za
neko stablo ili plot
do smrti
i
da mi očajni
ne poručuju
od novog
života
bio bi bolji
u koštanom brašnu
grob
|
|
